Nakon podnošenja zahtjeva saglasno Zakonu o spomen obolježjima RCG, upriličen je sastanak nadležne Komisije ministarstva kulture sa Predsjednikom opštine. Podsjetimo se, da je saglasno inicijativama gradjana u predhodnom periodu i saglasno Odlukama nadležnih organa opštine Plav, proslijeđena inicijativa da se ministarstvo kulture odredi prema inicijativama : da se Centar za kulturu u Plavu imenuje imenom Huseina Bašića; da se podigne spomen obiljeżje żrtvama masovnog pokrštavanja iz 1913. godine i žrtvama zločina i da se u mjesnih zajednici Murino podigne spomen obiljeżje żrtvama NATO bombardovanja. Neočekivano, nadležna Komisija na čelu sa dr Slavkom Burzanovićem se negativno odredila prema svim ovim inicijativama. Neke je odbila iz formalnim razloga, poput inicijative  da se Centar za kulturu nazove imenom Huseina Baśića ( nije proślo 20 godina od njegove smrti , te se o tome mora izjasniti  Vlada). Negativno tumačenje druga dva zahtjeva i njihovo formalno upućivanje na doradu, pokazuje nam suštinsko nepoznavanje značenja ovih inicijativa za opśtinu Plav i njihovo stanovništvo. Navodno postoji empatija države prema žrtvama, ali i odbijanje da se prizna Ko je i zašto napravio te zloçine. U slučaju 1913. i masovnog pokrtśtavanja i zločina odbija se svaka mogućnost da se na spomen obilježju spomena vojska i drżava čiji su pripadnici vinovnici zloçina, dok se u slučaju Murino odbija mogućnost Pominjanja NATO a u kontekstu žrtava bombardovanja. Navedena obrazloženja, za koja još uvijek vjerujemo da nijesu konačan stav drżave ipak nas upućuju na oprez iz razloga što ideolośka konstrukcija ovih obrazloženja upućuje na zaključak da je u Crnoj Gori moguće podići spomen obilježje samo žrtvama sa crnogorskim nacionalnim i ideološkim predznakom. U tom smislu, moguće je da aktuelni režim s pravom zazire od podizanja  spomen obilježju žrtvama rata s kraja XX vijeka motivisan sopstvenom ulogom u tim dogadjajima, ali nam je teško shvatljivo da događaji od prije 100 godina, danas mogu biti tumačeni na način kako to čini aktuelna vlast. Ovim se po Ko zna koji put potvrdilo da aktuelni režim ne gleda na spomen obilježja kao na kulturu sjećanja, već isključivo kao sredstvo za manipulaciju i obračun sa ” nepodobnim” narodima i żrtvama koje nijesu ” naše”. No, i pored toga smo sigurni da svaka žrtva ,bez obzira na vjerski, nacionalni ili ideolośki predznak ,zaslužuje pijetet i sjećanje jer će u protivnom ponovo biti nečije “žrtve”.